011
Hrvatski iseljenici u Argentini
3.2.2.
Osnivanje iseljeničkih društava u Argentini
Tablica 11. Iseljenička
društva u Argentini od 1878.-1914. Godine
Austrougarsko društvo
uzajamne pomoći
|
1878.
|
Buenos Aires
|
Čitaonica «Spavajući
lav»
|
1879.
|
Buenos Aires
|
Slavjansko društvo
uzajamne pomoći
|
1882.
|
Buenos Aires
|
Slavjansko društvo
|
1900.
|
Villa Constitucion
|
Pripomoćno društvo
«Kralj Tomislav»
|
1905.
|
Rosario
|
Hrvatsko slavensko
pripomoćno društvo
|
1905.
|
Villa Mugueta
|
Hrvatska čitaonica
|
1905.
|
Acebal
|
Hrvatski sokol
|
1905.
|
Peyrano
|
Društvo iseljenih
Jugoslavena za materinsku riječ
|
1908.
|
Rosario
|
Slavenski sokol
|
1909.
|
Acebal
|
Hrvatsko tamburaško
društvo «Sokol»
|
1911.
|
Rosario
|
Hrvatsko-slavenska
zajednica
|
1911.
|
Rosario
|
Hrvatska straža
|
1912.
|
Buenos Aires
|
Glavni odbor za
pripomoć Crvenog krsta srpskocrnogorskog
|
1912.
|
Rosario
|
Hrvatski savez
|
1912.
|
Rosario
|
Hrvatski savez ogranak
Miho Pavlinović
|
1913.
|
Buenos Aires
|
Hrvatski savez ogranak Ban Jelačić
|
1913.
|
Chaco
|
Izvor: Prema Antić.
1991; Iseljenički listovi; Iseljenički arhiv.
Prvo društvo u Argentini
osnovano je pod austrougarskim imenom[1].
Društvo je imalo socijalnu funkciju: pomoć članovima i njihovim obiteljima u
slučajevima bolesti, nevolje i smrti. Ono spada u najvažnija društva među
hrvatskim iseljenicima u Argentini do Prvoga svjetskoga rata. Do 1890. godine
imalo je desetak podružnica.
Do 1890. godine društvo
je osnovalo nekoliko svojih podružnica: Cordoba, 1878. (Eugenio Bachmann), Boca
del Riachuelo, 1880. (Juan Poglianich), Montevideo, 1880. (Antonio Lussich),
1880. Parana (Jose Giovanelli), 1881. Rosario de Santa Fe (Nicolas Jaspriza i
Jose Boneta), 1882. Baradero (Jorge Barbich), La Plata 1885. (Carlos
Zaehnsdorf), 1885. Carmen de Patagones (Domingo Martinolich), Chascomus
(Mauricio Reuter), Tandil, 1890. (Antonio Lucchini). Između 1893.-1902.godine
društvo je promijenilo ime u Austrougarsko društvo uzajamne pomoći "Franjo Josip I".
Većina članova bili su
Hrvati, a službeni jezik komunikacije unutar društva bio je španjolski.
Čitaonica
"Spavajući lav"
[2]
osnovana je inicijativom liječnika i novinara Grisogona Bortolazzia[3]
koji je imao snažan utjecaj među Hrvatima u Buenos Airesu, poglavito u očuvanju
etničkog/ nacionalnog identiteta (antiaustrijska orijentacija). Ime čitaonice
pretpostavljamo da nosi simbolično značenje.
Naime motiv lava nalazio
se na različitim grbovima (dalmatinski grb, grb zemalja sv. Stjepana, na grbu
austrijskog dijela Monarhije), a simbolički su označavali Dalmaciju. Naziv
spavajući lav pretpostavljamo da se odnosio na "uspavanu"
etničku/nacionalnu svijest Dalmatinaca.
Čitaonica je poslije
ušla u sastav Slavjanskog društva uzajamne pomoći[4].
Imala je humanitarno-socijalni karakter, iako se indirektno bavila i političkim
pitanjima na što nas navodi podatak da se odmah po osnivanju distancirala od
austrijskog društva uzajamne pomoći ili bolje rečeno osnovano je kao opreka
njemu.
U Slavjansko društvo uzajamne
pomoći, kako su pisali iseljenici mogao je uči svaki "pošteni
Slaven nastanjen u Republici Argentini", a glavna uloga društva bila je
pomoć bolesnim članovima. Nacionalno obilježje ovoga društva bila je hrvatska
trobojnica.
Neposredno nakon
prestanka rada Slavjanskog pripomoćnog društva osnovana je 1912. godine
Hrvatska straža. Cilj društva bio je "produbiti i utvrditi narodnu svijest
i ponos, širiti hrvatski jezik i običaje, te hrvatsku pjesmu i glazbu,
podignuti moralno, kulturno i materijalno stanje svojih članova i Hrvata uopće.
Pravi član mogao je biti svaki Hrvat, a podupirući svaki Slaven. (...) temeljno
načelo svemu društvenom radu jest čisti hrvatski nacionalizam" (Domovina, Punta Arenas, 9.10.1913).
Društvo je imalo
prostore sa čitaonicom, dvoranom za glazbu, tamburaškim i pjevačkim zborom.
Godinu poslije (1913.) osnovan je ogranak Hrvatskog saveza "Miho
Pavlinović" [5] po
uzoru na Hrvatski savez u SAD-u. Svrha i cilj saveza bio je mobilizirati
Hrvate u Južnoj Americi na nacionalnim/etničkim osnovama, posvetiti se
iseljeničkim problemima, te novčano podupirati hrvatske ustanove u domovini i u
Južnoj Americi.
Savez se deklarirao kao
čisto hrvatska nezavisna ustanova, koja ne pripada nijednoj političkoj stranci,
niti organizaciji u domovini. U svoje članstvo Hrvatski savez osim
Hrvata primao je i Srbe (budući su smatrali Srbe "hrvatskom braćom, po krvi,
rodu i jeziku"), ali pod hrvatskim imenom i zastavom (Domovina, 30.5.1913).
Prema nekim člancima iz
čileanske Domovine[6]
(srpanj-kolovoz, 1913) društvo Hrvatska straža osnovali su hrvatski
iseljenici priklonjeni austrougarskoj političkoj struji u cilju ometanja rada i
slabljenja Hrvatskog saveza.
Prozivano je ime Nikole Mihanovića, kao "austroungara".
Ta nam se teza čini
kontradiktorna ciljevima i programom Hrvatske straže, kao i njenim
političkim akcijama, koje su bile izrazito antiaustrijske. Antić (1991) smatra
da je vjerojatno društvo s vremenom promijenilo svoju političku orijentaciju.
Objašnjenje navedenog nalazimo u pretpostavci da su društvo iseljenici iz Čilea
okarakterizirali "austrijsko" personificirajući ga s osobom Nikole
Mihanovića koji je u to doba izražavao lojalnost Austriji i caru, a s druge
strane novčano participirao i sudjelovao pri osnivanju društva.
[1] Originalni naziv društva bio je
"Sociedad austro-hungara de socorros mutuos". Prvi sastanak društva
održan je 31.3.1878. godine. Među utemeljivačima spominje se Santos Lovrovich i
Carlos Schweitzer. Na osnivačkoj skupštini održanoj 14.4.1878. godine donesen
je Statut i izabrano upraviteljstvo. Prvih nazočnih 70 članova su
utemeljitelji. Društvo je brojilo 102 člana, a osnovano je s humanitarnim
ciljem: međusobna pomoć članovima. 1888. godine društvo je imalo 250 članova.
Društvo je imalo i svog liječnika dr. Eleodora Damianovića, a kasnije Luku
Vodanovića.
[2]
Počasni predsjednik čitaonice
bio je Zadranin Dinko Grisogono Bortolazzi. Čitaonica je imala i vijećnika,
blagajnika, tajnika, knjižničara, predsjednika i kapetana. Poslije je čitaonica
ušla u sastav Slavjanskog društva uzajamne pomoći. Čitaonica je
"političko društvo, cilj mu je promicanje sloge i sveslavenskog
ujedinjenja, te po mogućnosti i pouke".
[3] Rođen je 1836. godine
u Zadru. Potiče iz stare plemičke obitelji. Osnovnu i srednju klasičnu
gimnaziju završio je u Zadru. Medicinske znanosti studirao je u Padovi
doktoriravši 1861. godine. Pretpostavlja se da je iselio iz političkih razloga
(Prema Milutinović, 1984: 457). U Buenos Airesu zaposlio se kao šef dječjeg
odjela. Radio je na inovacijama u medicinskoj struci konstruirajući mnoge
aparate za liječenje. U znak zahvalnosti upraviteljstvo bolnice izglasalo je da
se jedna dvorana dječjeg odjela nosi njegovo ime. Bio je izabran za vijećnika
grada Buenos Airesa, a predavao je i kao profesor. Njegova djelatnost bila je
zapažena i drugdje pa mu je kitio prsa i Križ Krune Talijanske i križ knjaza
crnogorskog (Narodni list, 9.3.1887).
[4] Prvi predsjednik
društva bio je Dinko Grisogono Bortolazzi. Društvo je imalo predsjednika,
počasnog predsjednika Miloša Vukasovića, tajnika i blagajnika, te 14 vijećnika.
Izdavalo i svoj list "Iskra slavjanske slobode". Imalo je humanitarni
karakter, ali je strogo bilo odijeljeno od "Austrijskog društva uzajamne
pomoći". Zastava društva bila je hrvatska trobojnica. U pristupnici
društva u gornjem dijelu bila je oslikana žena sa trobojnicom, a u donjem
lijevom kutu muškarac sa guslama u ruci i narodnom nošnjom, a u desnom vojnik s
puškom. Godine 1903. društvo je imalo 162 člana. Počasnim članom društva
proglašen je 20.6.1903. godine Juraj Bijankini: "Uvažavajući vaše zasluge
za narod, pripoznavajući vaš neumoran rad na javnom polju kao sjajni govornik,
sposobni urednik, uspješni širitelj narodne misli" (...) (Narodni list, 23.12.1903).
[5]
Mihovil Pavlinović (Podgora,
28.1.1831-18.5.1887) bio je hrvatski političar i književnik. Završio je
bogoslovni studij. Bio je jedan je od utemeljitelja i vođa Narodne stranke i
hrvatskog preporoda u Dalmaciji, i zagovarao je sjedinjenje Dalmacije s
ostatkom Hrvatske. Bio je zastupnik u Dalmatinskom i Hrvatskom saboru.
[6] U srpnju 1913. godine
održana je konferencija u Buenos Airesu glede osnivanja Hrvatske straže. Toj
konferenciji su pristupili predstavnici austrougarskih konzulata i
proaustrijski orijentirani iseljenici. Domovina
se kritički osvrnula na ovu konferenciju: "Kad su se dijelili naslovi
viteza, plemića i baruna, našem iseljeniku u Buenos Airesu nije ništa trebalo. Sada,
kad se ustraja Hrvatski Savez naši konzuli, baruni, ministri opazili su, da
našem iseljeniku treba pomoći. Kako će mu se pomoći to je za naše ministar,
barune, konzule lak posao. Ustraja se Hrvatska Straža, obećaju vladine
subvencije za liječnike, ljekarije, sirotište samo da se slože u jedno društvo
pod imenom, koje bi svakoga zadovoljilo, te da se austrijskoj vojsci pokloni
jedan aeroplan, a rasklima Hrvatski Savez, koji se ustraja u
Rosariu" (Domovina, 7.8.1913).
- - - -
Prijašnji http://migracioncroata.blogspot.com.ar/2015/04/010-hrvatski-iseljenici-u-argentini-dr.html
Dr. sc. Marina Perić
Kaselj
Komparativni prikaz
transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Argentini
Doktorat, Filozofski
fakultet u Zagrebu (2010.)
(olomci)
.svg.png)
No comments:
Post a Comment