http://migracioncroata.blogspot.com.ar/2015/05/001-s-hrvatima-u-juznoj-americi-1929.html
Montevideo - 2
Montevideo - 2
Poslije toga
krenuo sam kući. Putem sam razmišljao, kako odkazati gospođi Platera. Nije mi bilo ugodno, jer ono o dolazku
rođaka nije bila istina. A sad ju je trebalo reći. I odlučio sam, da tako
učinim. Stigavši kući, rekao sam gospođi, da sam preko prijatelja dobio
činovničko mjesto u tvornici «Swift» i da ču imati 70.- pesosa mjesečne plaće.
Zamolio sam je, da mi dozvoli, da već sutradan napustim svoj sadašnji posao. Na
moje iznenađenje, gospođa mi je odgovorila, da mi čestita i da mogu napustiti
posao kada hoću. Navečer je o tome obaviestila svoga muža, koji mi je također
čestitao.
Sutradan
oprostio sam se od gospođe Platera i djece, koja su me bila zavoljela. Otišao
sam na Cerro, našao jednu sobicu, odakle mi ne de biti daleko odlaziti na rad u
tvornicu. Dana 22. XI. 1929., sedam tjedana nakon izkrcanja, nastupio sam svoje
namještenje u tvornici «Swift & Co.».
Na
radu sam se snašao i svoj posao obavljao na zadovoljstvo predpostavljenih.
Čistim dohodkom razpoložio sam tako, da sam majci doznačivao zaradu
odgovarajuću prvoj polovici mjeseca, a drugu polovicu namienio za svoje
življenje. Ovaj iznos nije bio dostatan za život, pa, da bih lakše izlazio na
kraj, uzeo sam na Cerru zajedničku sobu s Antom Martinovićem,
elektromehaničarom iz Mostara. On je bio zaposlen u jednoj veleklaonici i
industriji za preradu mesa, koja je pripadala državi i nalazila se nedaleko
tvornice «Swift». On je znao dobro kuhati, a kako smo u tvornici mogli kupiti
mesa uz povlaštenu cienu, pripremali smo sami večeru. Da smanjim izdatke, dizao
sam se rano, kako bih pješice mogao stići na vrieme na posao. Umoran, nakon
osamsatnog rada, kući sam se vračao autobusom. Tako je moj sustanar Ante mogao
nešto uštedjeti, a ja skromno izlaziti na kraj.
Već
prvih dana moga boravka u Montevideu pružila mi se prilika upoznati jednog
gospodina hrvatskog podrietla, kirurga na glasu i uglednog uruguayskog
političara. Radilo se o dr. Arturu Lussichu, kako je austro-talijanska uprava u
Dalmaciji izopačila prezime njegova otca Filipa Lukšića, rodom iz Sutivana na
Braču, kada je 1837. napustio domovinu i uselio u Uruguay.
Slučaj
je htio, da sam kratko vrieme nakon dolazka u Montevideo obolio na grlu i
trebao liečničku pomoć. Među Hrvatima u Uruguayu bilo je obće poznato, da je
Filip Lukšić na smrtnoj postelji stavio u amanet svome sinu, onda mladom
liečniku Arturu, da bezplatno lieči svakog bolestnika Hrvata, koji se na njega
obrati. Dr. Arturo, već u šestdesetim godinama života, izpunjavao je vjerno
otčevu želju. Bolestni Hrvati išli su k njemu. Otišao sam i ja.
Pregledao
me je i ustanovio, da mi se grlo osulo prištićima. Uzeo je
odgovarajući instrument i izstrugao osap. Nakon
toga zadržao me neko vrieme i zanimao se, zašto u tako težkim vremenima
napuštamo domovinu. Nešto španjolski, a više talijanski odgovarao sam na
njegova pitanja. Kimao je glavom i prije moga odlazka rekao mi, da ga mogu
posjetiti, ako budem ponovno trebao liečničku pomoć.
Politički,
dr. Arturo Lussich pripadao je stranci poznatoj pod imenom «Partido Blanco»,
tj. bijeloj stranci, za razliku od «Partido Colorado», kako se je, crvenom
bojom, nazivala protivnička politička organizacija. U početku, ovi, dvjema
bojama označeni stranački nazivi, nisu imali nikakvo ideoložko značenje.
Upotriebljeni su prvi put 1830. godine poslije proglašenja nezavisnosti
Republike Uruguay, kada su se dva suborca za slobodu, general Juan Antonio
Lavalleja i Fructuoso Rivera, sukobili u pitanju preuzimanja državnog vodstva.
U tim borbama pristaše Lavalleja nazvali su se «bielima», a oni Rivera
«crvenima». Pobiedio je Rivera i obnašao čast prvog predsjednika
Republike do 1835. Od tada do 1903. mienjali su se na predsjedničkom mjestu
izabrani političari ili neizabrani generali, sad jedne, sad druge stranačke
pripadnosti, dok te godine nisu «crveni» ugušili ustanak «bielog» general
Aparicija Saravije i učvrstili na vlasti biranog predsjednika «crvenih»,
političku osobu José-a Batlle y Ordoñeza. Batlleova vlada odlikovala se provedbom
značajnih socijalnih reforma, te, podpomognuta širokim slojevima glasača,
dobivala unapried od reda sve državne izbore.
Računajuči
velikim ugledom, koji je uživao tadašnji narodni zastupnik dr. Arturo Lussich, «biela» stranka
pokušala je 1927. vratiti se na vlast, kandidirajući njega za predsjednika
republike. No, pokušaj nije uspio. Protivnički kandidat, Juan Campisteguy,
pobiedio je Lussicha s neznatnom razlikom glasova[1].
Inače
je naš život, moj i moga prijatelja Martinovića, bio jednoličan: u tvornicu, iz
tvornice, i na kućne poslove. Nedjeljom bismo otišli u središte grada, našli se
s prijateljima, popili kavu i razgovarali. Među novodošljacima bio je moj
prijatelj iz djetinjstva, Viktor Bogut iz Mostara.
Tako
je to bez promjena teklo sve do pod konac lipnja 1930., kada sam iznenađen
jednom viešću iz domovine.
Jednog
popodneva, vrativši se s posla kući, čekao me jedan prekooceanski brzojav.
Otvorio sam omotnicu i u strahu pred viesti najprije pogledao od koga dolazi.
Primirio sam se, kada sam vidio, da nije od moje obitelji, nego da je kao
pošiljač označen moj prijatelj Nikola Precca.
U
brzojavu Nikola me pita, da li sam voljan prihvatiti mjesto glavara
Izseljeničkog izaslanstva za Južnu Ameriku, sa sjedištem u Buenos Airesu,
podredenog Ministarstvu socijalne politike. Mjesečna je plaća 250 dolara. Traži
od mene brzojavni odgovor, koji je plačen.
Iz
novinskih viesti sam znao, da je Preka s još dvojicom Hrvata ušao u vladu
generala Pere Živkovića, te da je preuzeo Ministarstvo zdravstva i socijalne
skrbi. Sada, eto, nudi meni namještenje u jednoj ustanovi u Buenos Airesu, koja
mu je podređena.
Nisam
se mogao snaći, pa sam brzojav pokazao mome prijatelju Martinoviću i upitao ga
za mišljenje. Bez predomišljanja odgovorio mi je, da je to činovničko mjesto,
da sam ja po zvanju činovnik i da mjesto prihvatim.
Pomoći
ću sebi, a s toga mjesta moči ću sigurno pomoći i mnogom hrvatskom izseljeniku
u nevolji. No, ja se ipak nisam mogao odlučiti na odgovor, dok ne čujem
mišljenje i ostalih mojih prijatelja u Montevideu. Tu večer pošao sam u
središte grada, našao se s Matom Rebcom i dao mu brzojav na čitanje. Zamolio
sam ga, da se tokom sutrašnjeg dana porazgovori s ostalim prijateljima iz
Hercegovine, pa neka oni odluče šta mi je činiti. Na brzojav ne želim odgovoriti,
sve dok ne čujem njihovo mišljenje.
Sutradan
došao je Mate na Cerro i saobćio mi, da se sastao s desetak zemljaka, koji su
mišljenja, da mjesto prihvatim. Svi su naveli isti razlog: pomoči sebi i
drugima.
Istu
večer vratio sam se s Matom u središte grada, otišao u uredovnicu brzojavne
agencije «ltalcable», preko koje mi je stigao brzojav, te odgovorio, da
ponuđeno mjesto prihvaćam.
Dne
4. srpnja 1930. našao sam kod kuće brzojavni odgovor, koji je glasio: «Postavio sam te za iseljeničkog izaslanika
u Buenos Airesu. Odmah se javi Poslanstvu da nastupiš dužnost. Ministar Precca».
Nakon
primljenog brzojava podnio sam ostavku na službi kod «Swifta» i zamolio
nadstojnika osobnog ureda, da me po mogućnosti što prije razrieši dužnosti.
Zamoljen sam, da radim do 8. srpnja, na što sam, naravno, pristao. Svoju
dužnost predao sam privremeno Mariju De Vusiju, dok ne nađe odgovarajuću
zamjenu.
Među
brojnim Hrvatima, koji su radili u tvornici, moje je imenovanje za
izseljeničkog izaslanika bilo s veseljem primljeno. Najviše se veselio moj
prijatelj Jozo Čizmić, preko kojega sam bio dobio ovo namještenje u tvornici.
Tokom
popodneva i večeri dana 8. srpnja oprostio sam se od svojih znanaca i
prijatelja na Cerru i u Montevideu, te u noći brodom krenuo u Buenos Aires.
[1] Cantú César i Blanco
Garzon Manuel, Historia universal, Sopena, Buenos Aires, Tomo X, 1950., str.
388 sl.
Većeslav
Holjevac, Hrvati izvan domovine. Matica Hrvatska, Zagreb, 1968., str. 195, 217.
Dr. Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu
Estudios Migratorios
Croatas cuenta con el apoyo de la Oficina del Gobierno croata para los
croatas fuera de la República de Croacia a través del subsidio otorgado por ese
organismo http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/natjecaj/95/donijeta-odluka-o-raspodjeli-sredstava-za-udruge-i-zajednice-hrvatskog-iseljenistva-u-juznoj-americi-i-juznoafrickoj-republici-za-2014
Copyright © All Rigths Reserved - Todos los derechos reservados - Sva prava pridržana
El magister José María –Joza– Vrljičak es el director de la revista Studia Croatica desde 1994.
No comments:
Post a Comment