012
Hrvatski iseljenici u Argentini
Prvo društvo u pokrajini
Santa Fe osnovano je 1900. godine pod nazivom Slavjansko društvo [1].
Godine 1905. osnovana su
četiri društva hrvatskog naziva. Slična društvena okupljanja u to vrijeme bila
su i u Dalmaciji (Obad, 1990: 135-143), pa postoji mogućnost da je inicijativa
za osnivanjem društava potaknuta iz domovine.
U osnivanju hrvatske
čitaonice i hrvatskog sokola značajnu ulogu imala su braća Drinković[2].
Prvo društvo
jugoslavenskog naziva i programa osnovanog u Argentini, ali i na cijelom
teritoriju Južne Amerike bilo je Društvo iseljenih Jugoslavena za materinsku
riječ[3].
U svoje članstvo društvo
je osim Hrvata nastojalo okupiti Srbe i Slovence. Na prvom sastanku na kojem je
utemeljeno Društvo donesena je i odluka o pokretanju tjednika Materinska riječ na prijedlog Stjepana
Miličića (Narod, 13.5.1933).
Društvo se zalagalo za
«očuvanje nacionalnog identiteta kod iseljenika i za pružanje pomoći domovini u
oslobođenju od austrougarske vladavine» (Materinska
riječ, Rosario de Santa Fe, 7.10.1909). Svi prihodi od ulaznica, članarina
i darova koje bi društvo prikupilo namjenski su bili prosljeđivani u domovinu u
svrhu razvoja rodoljubnih i prosvjetnih ustanova, osobito za podupiranje Družbe
sv. Ćirila i Metoda za Istru (Naša Sloga,
24.2.1910).
Prema pisanju Jeke (1910:6) društvo je ostalo
"samo na papiru", a razlog tomu navodi bila je prostorna raštrkanost
i nezainteresiranost iseljenika za iseljeničke nacionalne ustanove.
Osnivači društva bili su
Istrani braća Martinolići[4]
koji su ranije bili na rukovodećim mjestima Austrijskog pripomoćnog društva,
podružnica Rosario.
Boravkom u domovini i
susretom, te razgovorima s narodnim preporoditeljima Matkom Laginjom i
Vjekoslavom Spinčićem u Istri, mijenjaju svoju nacionalnu orijentaciju, daju
ostavke u Austrijskom društvu uzajamne pomoći i osnivaju Jugoslavensko društvo
za materinsku riječ (Prema Jeka, III
dio) 31.10.1909. godine osniva se Dalmatinski sokol koji iste godine mijenja
naziv u Slavenski sokol.
Na prvom sastanku
upisana su 32 člana[5].
Ovo društvo rezultat je rada iseljenika Filipa Jelušića[6].
"Već odavna opažala se potreba, da se naš narod u Acebalu, u toj
najbrojnijoj našoj koloniji, združi u jedno narodno društvo, koje bi bilo ognjištem
bratskog udruživanja, lučonošom prosvjete i buditeljem uspavane narodne
svijesti među našim iseljenicima.
Tu je potrebu najbolje
shvatio rodoljubni i poduzetni duh našeg vrlog Filipa Jelušića koji nije
mirovao, dok nije konačno vidio oživotvorenje svojih snova i zamisli" (Jeka, 1910: 63).
Nakon toga 1911. godine
osniva se Hrvatsko tamburaško društvo Sokol [7]
koje je imalo upravu društva identičnu upravi Slavenskog Sokola pa
pretpostavljamo da je ovo ogranak prvo osnovanog Sokola ili je prethodno
društvo prestalo s radom. Iste godine 1911. osniva se Hrvatsko-slavenska zajednica
kao dioničarsko društvo čiji je cilj bio "organiziranje hrvatskog i
slavenskog naroda cijele Južne Amerike".
Prema člancima iz Domovine društvo se nije afirmiralo «jer
naš narod u ovoj tuđini nije sazorio za ovakova narodna društva, a drugi koji
razume i mogu, malo pažnje posvećuju hrvatskom imenu». (Domovina, 24.7.1913).
Prema istom izvoru
navodi se da je "ideja onih oko Zajednice"
doživjela brodolom u Buenos Airesu zbog neiskrenosti nekih sumnjičavih ličnosti.
Smatramo da je čileanska Domovina previše kritizirala i pesimistično
ocjenjivala nastanak iseljeničkih društava u Argentini, pa tako i ovog društva.
Nadalje smatramo da je
društvo imalo značajan utjecaj na iseljenike jer su novine Zajednica (o kojoj
će poslije biti riječi) bile u uskoj vezi sa osnivanjem društva, a one su imale
utjecaj ne samo na iseljenike u Argentini već i u Čileu, te ostalim zemljama sa
hrvatskim iseljeništvom u Južnoj Americi.
Ulogu Hrvatsko-slavenske
zajednice 1913. godine preuzeo je Hrvatski savez.
Na početku srpnja 1913.
godine u Rosariu je održana skupština i izabrana privremena uprava i časnički
odbor Hrvatskog saveza[8]:
"Hrvatski Savez će
jednom za vazda uništiti svu nenaravnu austrijsku propagandu, što su među našim
narodom u ovim stranama, po nalogu iz Beča, činili razni Eisenteini,
Windischgreaetzi, a osobito pak aktivni konzuli kao na primjer, ovaj naš u
Punta Arenasu (Domovina, 1.7.1913).
Hrvatski savez imao je 19. ogranaka (Pokret 13.7.1914).
Hrvatski savez trebao se
osnovati u svim zemljama i mjestima Južne Amerike u kojem su živjeli hrvatski
iseljenici. Centar je trebao biti Buenos Aires, a u ostalim mjestima i zemljama
podružnice.
Trebala je imati
vlastitu zakladu i vlastiti list čiji bi pretplatnici bili sami članovi i tako
novčano punili zakladu.
Hrvatski savez je trebao
organizirati hrvatski narod u jednu narodnu vojsku, putem lista informirati ga
o događajima u domovini i upućivati ga savjetima u posao i gospodarstvo zemlje
u koju je uselio, posvetiti pažnju iseljeničkom pitanju odnosno stvoriti
poseban odsjek koji bi bio u kontaktu s vlastima u domovini i iseljeničkim
uredom u Argentini, te ostalim državama Južne Amerike (prema Domovina, 30.5.1913).
U pokrajini Buenos Aires
paralelno su osnivana austrijska i slavenska društva, a taj podatak govori o
nacionalnoj podijeljenosti hrvatske etničke zajednice i njenim različitim
nacionalnim identifikacijama: Slaveni/Hrvati i Austrijaki.
U slavensko-hrvatskim
društvima ističu se nacionalna obilježja: hrvatska trobojnica, govori se hrvatski
jezik, članovi su u prvom redu Hrvati, a onda i drugi slavenski narodi.
U Austrijskim društvima
govori se španjolski jezik, imaju austrougarski naziv, u dobrim su odnosima s
službenim predstavnicima u Južnoj Americi i s carem, vladom u Monarhiji.
Njihova glavna svečanost
je proslava carevog rođendana, a njegovom su slikom ukrašena i iseljenička
društva. Nacionalna zastava je zastava Monarhije.
Jedna grupa svoju
identifikaciju temelji na idejama ilirizma pod utjecajem narodnog pokreta u
domovini, dok su drugi priklonjeni caru Josipu i vlasti u domovini.
Ovu podjelu mogli bi
promatrati i iz perspektive dva utjecajna iseljenika koja personificiraju dvije
različite nacionalne identifikacije: Nikola Mihanović (bogati brodovlasnik,
lojalan caru, član Austro-Ugarskog društva) i Grisogono Bortolazzi
(intelektualac, liječnik, iako Dalmatinac koji je školovan u Italiji smatra se
Slavenom, aktivni član i predsjednik slavenskih iseljeničkih društava).
Za razliku od pokrajine
Buenos Aires u pokrajini Santa Fe osnovano je više društava hrvatskih naziva,
ili hrvatsko-slavenskih naziva, a i prvo društvo jugoslavenskog naziva i
programa.
To objašnjavamo
činjenicom da je narodni pokret u Hrvatskoj i Dalmaciji imao veći utjecaj među
iseljeništvom u ovoj pokrajini.
Osnivači društava
uglavnom su bili braća Drinković koji nisu bili intelektualci, već su svoj
materijalni položaj i društveni utjecaj stekli u Argentini.
Porijeklom su s Hvara i
bili su nositelji kulture hrvatskog puka, priklonjeni prvenstveno narodnom
pokretu i očuvanju hrvatskih vrijednosti i kulture, a tek nakon toga
sagledavali su mogućnost, pripadnost i participaciju Hrvata unutar šire
slavenske zajednice.
Tako Drinkoviće nalazimo
kao osnivače društava hrvatskih naziva ali i u prvom društvu jugoslavenskog
naziva i programa na čije je utemeljivače imao utjecaj narodni pokret i poslije
politička strujanja u domovini osobito osnivanje hrvatsko-srpske koalicije.
Od svih navedenih
društava jedino su Hrvatski savez i Austrijsko društvo uzajamne pomoći bili
organiziran na široj osnovi – s više podružnica diljem države, a Hrvatski savez i šire i u drugim
zemljama Južne Amerike.
[1]
Nažalost o nastanku i radu ovog
društva prema dostupnim izvorima nema nikakvih podataka
[2]
U to vrijeme braća Drinković
imućni su trgovci koji su imali vlastitu trgovinu mješovitom robom i
rukotvorinama, a trgovali su i sa žitaricama. Predsjednik Hrvatskog sokola bio
je Ivan Drinković, a počasni član Nikola Drinković.
[3] Upitna je godina
osnivanja Društva iseljenih Jugoslavena za materinsku riječ jer Naša Sloga navodi da je društvo osnovano
1907.godine, a suosnivač društva Stjepan Miličić napisao je da se društvo
utemeljilo 1904. godine kada su braća Martinolići sa ostalim Jugoslavenima u
Santa Fe" u kući brata Srbina Marka Bijelića osnovali društvo sa
predsjednikom Ivanom Drinkovićem (Narod, 13.5.1933), dok urednik Materinske riječi Ante Belanić kaže da
je društvo osnovano u mjestu Santa Teresija 1908. godine (Zamečanin, 1937:138).
[4]
Imenovani su i počasnim
članovima Slavjanskog pripomoćnog društva
u Buenos Airesu.
[5]
U upravi društva bili su braća
Drinković.
[6] Nažalost pregledom
arhivskog materijala i drugih značajnijih izvora nismo pronašli nikakvu
informaciju o životu i radu ovog iseljenika.
[7] Glazba su nabavljena
u domovini od priloga koji su sastavljeni od 32 donatora“ (Holjevac, 1968: 209).
[8] Uprava društva bila
je slijedeća: Ivan Radeljak-predsjednik, Stjepan Miličić-potpredsjednik, Ambroz
Strižić tajnik, Mate Bojanić-drugi tajnik, Tomo Brener-prvi blagajnik i Niko
Milić-drugi blagajnik. Izabran je i privremeni centralni komitet među kojima su
bili iseljenici iz Punta Arenasa: Bencur, Jurčić, Bonačić Dorić (Domovina, 10.7.1913).
- - - -
Prijašnji http://migracioncroata.blogspot.com.ar/2015/05/011-hrvatski-iseljenici-u-argentini-dr.html
Dr. sc. Marina Perić
Kaselj
Komparativni prikaz
transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Argentini
Doktorat, Filozofski
fakultet u Zagrebu (2010.)
(olomci)
Copyright © All Rigths Reserved - Todos los derechos reservados - Sva prava pridržana
El magister José María –Joza– Vrljičak es el director de la revista Studia Croatica desde 1994.
No comments:
Post a Comment