3.
CHILE
U
mjesecu veljači 1931. pružila mi se izvanredna prilika, da upoznam Republiku
Chile. Od Ministarstva socijalne politike dobio sam polovicom siečnja nalog, da
što prije odputujem u grad Antafagastu, na sjeveru Chilea. Razlog putovanju je
repatrijacija više stotina nezaposlenih izseljenika. Iz sadržaja brzojava
izlazilo je, da su dva englezka parobrodarska družtva, koja održavaju vezu
između europskih i čilenskih luka, odklonila zahtjeve počastnih konzula u
Santiagu i Antofagasti, da izvrše bezplatan prievoz naših povratnika prema
obvezama, preuzetim ugovorima iz 1923. godine. Ministarstvo je smatralo, da ću
ja, proviđen službenim primjerkom ugovora, kojim sam razpolagao, uspjeti
uvjeriti tamošnje agencije parobrodarskih družtava, da udovolje svojoj
dužnosti.
Za
putovanje u Chile trebao sam ulaznu čilensku, a za povratak, povratnu
argentinsku vizu. Iz domovine u Uruguay krenuo sam izseljeničkom putnicom,
poznatom po njenim crvenim koricama. S tom putnicom i putnim nalogom
ministrarstva otišao sam dr. Dragutinoviću, savjetniku Poslanstva i v.d.
generalnog konzula, s molbom, da mi službenim putem priskrbi spomenute vize. Vidjevši
moju putnicu, dr. Dragutinović izpričao se, da mi na istu ne može pribaviti
službene vize, koje bi mi pripadale prema dužnosti, koju vršim. Zamolio sam ga,
da mi izpostavi službenu putnicu za jednokratno službeno putovanje u Chile i
natrag, što je on također odklonio s izprikom, da bi za to trebao posebnu
dozvolu svoga ministarstva.
Iz
Dragutinovićeva držanja dobio sam dojam, da mi na neki način želi spriečiti
putovanje u Chile. Nije mi preostalo drugo, nego uputiti ministru Preki
brzojav, obaviestivši ga o nastaloj potežkoći. Nakon nekoliko dana Konzulat je
dobio nalog, da mi izda diplomatsku putnicu za jednokratno putovanje
(passavant) i pribavi odgovarajuće vize. Koncem siečnja dobio sam tu putnicu[1]
s vizama i početkom veljače odputovao u Chile.
Stigavši
u Santiago, glavni grad Chilea, stupio sam najprije u dodir s tamošnjim počastnim
konzulom Jugoslavije. Bio je to profesor Frane Eterović, sin bračkih roditelja,
koji je podpuno vladao hrvatskim jezikom. Ako se ne varam, rodio se u Chileu,
ali ga je otac poslao u Split na pohađanje gimnazije, nakon čega se vratio u
Chile. I ne samo da je vladao hrvatskim jezikom, nego sam nakon kratkog
razgovora s njime mogao s radošću ustanoviti, da se u političkim pogledima
podpuno slažerno. Prof. Frane Eterović bio je pristaša oslobođenja Hrvatske
izpod srbskog jarma.
Prof.
Eterović dobro je poznavao problem, koji je nastao u vezi s repatrijacijom
većeg broja izseljenika, koji su u području Antofagaste i Iquiquea ostali bez
posla. Poduprti primjerkom ugovora, koji sam ja donio, otišli smo skupa do
parobrodarskih agencija i nakon poduljih razprava uspjeli povoljno riešiti
pitanje ukrcanja i prievoza. Prema tome, u Antofagasti me je čekao manji dio
posla: sastati se s povratnicima i s tamošnjim počastnim konzulom, Splićaninom
dr. Jozom Lisičićem, dogovoriti red ukrcanja prema materijalnim prilikama
pojedinaca.
U
Antafagastu put me vodio brodom preko Valparaisa, glavne čilenske luke. U
Valparaisu sam morao dva dana čekati na brod, pa sam izkoristio priliku da
razgledam ovaj zanimljivi grad, sagraden dobrim dielom na brežuljcima, koji se
uzdižu oko malog ravnog prostora uz more, koji je upotriebljen za izgradnju
lučkih naprava.
Moj
boravak u gradu upotriebio sam također, da posjetim i upoznam Paška Baburicu,
znamenitog čilenskog poduzetnika.
Paško
Baburica[2]
je bio rodom s otoka Koločepa, kotar Dubrovnik. Došao je mlad u Chile i tu
postigao velike uspjehe u raznim granama gospodarske djelatnosti, među ostalim
i u industrijskom izkorišćavanju salitrene rudače.
Baburica
je u ono vrieme imao 55 godina života (rođen 1875.). Bio je neženja i sav se
predao radu. Za njega se govorilo, da u 24 sata dana: 18 radi, 6 spava,
rješavajući i u snu probleme, koji ga taru. Uzprkos svome velikom zaposlenju,
mene je odmah primio i, začudo, zadržao se sa mnom u duljem razgovoru. Za
vrieme razgovora pokreti njegova tiela, napose njegovih ruku, odavali su
čovjeka u neprekidnoj akciji. Nu uzprkos tome, govorio je mirno. Kad je iz
razgovora razabrao, da sam Hrvat, prešao je na politiku i govorio neočekivano
otvoreno. Počeo je s atentatom u beogradskoj Narodnoj skupštini. Zgražao se i
kritizirao Beograd i njegove vlade. Tokom razgovora rekao mi je, da su ga
beogradski službeni krugovi snubili, da svoj veliki imetak prenese u
Jugoslaviju. Nudili su mu raznovrstne koncesije, ali su ti isti krugovi
tražili, da za njih u inozemnim bankama položi visoki mito. Rekao mi je, da mu
se taj postupak toliko zgadio, da o tome nije uobće htio više razgovarati. I
zaista, Baburica je do svoje smrti ostao u Chileu. Za života pomogao je mnoge
hrvatske dobrotvorne ustanove, ali je svoj imetak oporučno ostavio zemlji, u
kojoj ga je stekao[3].
Razstao
sam se s gosparom Paškom Baburicom pod sigurnim dojmom, da je bio razočaran
Jugoslavijom. Baburica je spadao među one Hrvate, koji su žrtvovali velike
svote novca za financiranje Trumbićevog «Jugoslavenskog odbora». Kakve je
naravi bilo njegovo razočaranje; je li ono bilo samo osobne naravi, ili mu je
na dnu ležao i osjećaj nacionalne odgovornosti, kao kod njegova prijatelja dr.
Ante Trumbića? Ne znam.
Ono
što valja spomenuti jest, da je Paško Baburica u suradnji s Franom Petrinovićem
udario temelje južnoameričkoj «Jugoslovenskoj narodnoj obrani», koja je za
vrieme Prvog svjetskog rata Hrvatima Južne Amerike nametnula projugoslavenski
smjer i pridoniela likvidaciji svega, što se do tada zvalo hrvatsko[4].
Osim
što je obnašao čast predsjednika «Jugoslovenske narodne obrane», čije se
središte nalazilo u Valparaisu, gradu njegova stalnog boravišta, Paško Baburica
bio je kooptiran i za člana «Jugoslavenskog odbora». Njegovo ime
nalazimo među još dvadeset podpisnika izjave, koju je Odbor dne 18. prosinca
1918. objavio u Parizu, prosvjedujući protiv namjere Karla I. Habsburžkoga, da
prilikom svoje krunidbe za cara i kralja, izvrši političko i upravno
preustrojstvo Monarhije.
U toj izjavi
se kaže, da treba oduzeti habsburškoj dinastiji sve one zemlje, u kojima živi
(taj) «jedinstveni narod po krvi a
trojakog imena Srba-Hrvata-Slovenaca, te ga sjediniti s kraljevinom Srbijom pod
slavnom dinastijom Karadordevića. To je jedini način, da
se udovolji željama našega naroda i da se jugoistočnoj Evropi, a navlaš na
Jadranu i na Balkanu, podade trajni mir»[5].
Kad
sam ja 1931. imao priliku upoznati gospara Pašku Baburicu, bilo je prošlo
dvanaest godina od stvaranja Kraljevine SHS i njena prekrštenja u Jugoslaviju.
Već se kroz to vrieme pokazaše velike pukotine na državnoj tvorevini
sagrađenoj, najblaže rečeno za njene graditelje, na bolestnoj mašti i
pomanjkanju odgovornosti. Baburica je prije svega bio poslovan čovjek, ali je
bio obdaren riedkom bistrinom, te bio u stanju prosuditi zabludu, kojoj je i on
pao žrtvom. Nije onda čudo, da ni pred jednim mlađim čovjekom, kao što sam onda
bio ja, nije krio razočaranje nad onim, što je i sam svojim obilatim novčanim
doprinosima izgrađivao.
[1] Ova propustnica
odigrala je kasnije važnu ulogu u mome životu. Prije nego sam se 6. I. 1947.
ukrcao u Genovi s izpravom na tuđe ime, dobio sam od svoje supruge iz Austrije
jedan kovčežić stvari s osobnim izpravama, uključivši i spomenutu putnicu.
Uzprkos opasnosti, uzeo sam je sa sobom na
brod i sakrio u kabini. Stigavši u Buenos Aires, posredstvom ing. Kolusija
dobio sam na osnovu ove propustnice osobnu izkaznicu argentinskog redarstva
(Cédula de Identidad) na svoje pravo ime. Ing. Kolusi uručeio mi je izkaznicu
na moj rođendan, 25. ožujka, na večeri, koju mi je pripremio u svome domu.
[2] I njegovo prezime
bilo je službeno pisano austro-talijanskim pravopisom, Baburizza.
[3] Obširan prikaz o
hrvatskoj emigraciji u Chileu do Prvog svjetskog rata, napose o osobama Paške
Baburice i Frane Petrinovića, vidi razpravu: Ivo Borić, Emigración Croata a
Chile, Studia Croatica, Revista
Trimestral, Buenos Aires, Diciembre 1978., Vol. 70, 71. Pags. 141-157.
[4] (Nota 4) Razvoj
projugoslavenskog smjera Hrvata Južne Amerike za vrieme Prvog svjetskog rata
možemo obilježiti ovim odlučujućim nadnevcima:
— Poriv orijentaciji dalo je stvaranje
«Jugoslavenskog odbora» u Parizu, dne 30. travnja 1915., pod predsjedanjem dr.
Ante Trumbića (1).
— već 2. svibnja 1915. stvara se u
Antofagasti, Chile (središtu prerade salitrene rudače, u rukama hrvatskih
poduzetnika), prvo hrvatsko političko družtvo jugoslavenskog smjera pod imenom
«Jadran». Tokom istog mjeseca osniva se u Valparaisu (financijskom sjedištu
hrvatskih veleobrtnika) jednako družtvo pod imenom «Velebit» (2).
— U lipnju 1915. organiziraju se
južnoamerički Hrvati jugoslavenske političke orientacije u «Jugoslovensku
narodnu obranu» (3).
— Dne 1. kolovoza 1915., na inicijativu «Jadrana»,
održava se u Antofagasti sastanak glavnih predstavnika južnoameričkih Hrvata
jugoslavenske orientacije. Donosi se rezolucija, kojom se prekida sve odnose i
drtavne veze s Austro-Ugarskom monarhijom. Prihvaća se program: ujedinjenje
srbsko-hrvatsko-slovenskih pokrajina Austro-Ugarske sa Srbijom i Crnom Gorom.
Izjavljuje se neograničeno povjerenje «Jugoslavenskom odboru» (4).
— Dne 25. siečnja 1916. održava se
«Veliki Zbor» u Antofagasti. Uglavnom se potvrđuju zaključci od 1. kolovoza.
lstovremeno se šalje pozdravni brzojav kralju Petru Karađorđeviću u ime
«Jugoslovena iz neoslobođenih zemalja, nastanjenih u republikama Chile,
Argentine, Bolivije, Perú i Uruguaja». Okupljeni na Zboru u Antofagasti, ti
Jugosloveni —kaže se nadalje u brzojavu— prekinuvši sve veze s Austro-Ugarskom
i vezavši svoju sudbinu s onom Srbije za sva vremena i za sve prilike,
pozdravljaju oduševljenjem svoga kra' i svoju vladu, stavljajući im na
razpolaganje svoje imetke i svoje živote». Brzojav podpiše je Juraj Jordan,
predsjednik Zbora (5).
IZVORI:
(1) Nadnesak osnutka JO
prema: P. O. Ostović, The Truth abouth Yugoslavia, Roy Publishers. New York, 1952., str. 60.
(2) Holjevac,
nav. djelo. str. 209 i 211 (slika).
(3) Šišić, nav.
djelo. str. 41, bilježka. Ivo Borić, hrvatski novinar, koji je dugo živio u
Chile, bilježi (u navedenoj razpravi, str. 150), da je ova organizacija
stvorena na savjet jedne ugledne savezničke Iičnosti, koja je preporučila Frani
Petrinoviću, da Hrvati Chilea osnuju takvo družtvo, koje te se politički pridružiti
“Jugoslavenskom odboru”, i na taj se način spasiti, da kao podanici
Austro-Ugarske budu uneseni u savezničku “Crnu listu”, koja bi im prietila
svako poslovanje za vrieme rata te ih gospodarski uništila. Jednaku verziju čuo
je u Chileu i pisac ovih redaka s time, da je Petrinović imao jednu od svojih
poslovnica u Londonu.
(4) Šišić nav,
djelo. str. 41.. dok. 25.
(5) lsti izvor,
str. 48-49, dok. 33 i 34.
Dr. Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu
Estudios
Migratorios Croatas cuenta con el apoyo de la Oficina del Gobierno
croata para los croatas fuera de la República de Croacia a través del subsidio
otorgado por ese organismo a FEPAI - STUDIA CROATICA http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/natjecaj/95/donijeta-odluka-o-raspodjeli-sredstava-za-udruge-i-zajednice-hrvatskog-iseljenistva-u-juznoj-americi-i-juznoafrickoj-republici-za-2014
No comments:
Post a Comment