Buenos Aires - 4
U
ono vrieme djelovale su u inozemstvu dvie skupine hrvatskih političkih
emigranata; jedna, nastala 1918. poslije stvaranja države SHS, a druga poslije
proglašenja diktature kralja Aleksandra. O radu prve skupine nismo znali mnogo.
Znali smo, da joj je središte u Beču i da joj pripadaju hrvatski častnici
predvodeni generalom Stjepanom barunom Sarkotićem. Drugu skupinu tvorili su
novi politički emigranti: dr. Ante Pavelić, dopredsjednik, i Gustav Perčec, tajnik
Hrvatske stranke prava, ing. August Košutić, dopredsjednik, i dr. Juraj
Krnjević, glavni tajnik HSS. Za
dr. Pavelića znalo se, da boravi u Italiji, a za dr. Krnjevića, u Švicarskoj.
Preko povremenika «Croatia», koji je stizao i u Buenos Aires, a izdavao ga dr.
Krnjević, znali smo i njegovu adresu[1].
Vjerovalo se, da čitava politička emigracija surađuje i da joj je program
razlaz sa Srbijom i uzpostava Države Hrvatske.
Dr.
Krnjeviću pisali su mnogi emigranti, a on im je u većini slučajeva .odgovarao.
I Mate Rebac uzpostavio je vezu s njime. Iz pisama, koja mi je Rebac davao na
čitanje, dr. Krnjević se uglavnom bavio stranačkim pitanjima; država Hrvatska
nije se u njima spominjala.
Na
smjernici HSS djelovao je u ono vrieme u Buenos Airesu i Drago Mihaljević, koji
je pripadao domovinskoj organizaciji i bio njen dužnostnik. Bio je rodom
Duvnjak, oženjen i imao jednog sinčića. Bio je popravljač orgulja i od toga
živio. Izdavao je povremenik «Slobodna Hrvatska». Običavao je češće me
posjetiti u uredu, gdje smo prijateljski razgovarali. On je održavao vezu s
ing. Augustom Košutićem. Iz razgovora s njime mogao sam također razabrati, da
ne postoji politička istomišljenost kod predstavnika HSS i HSP.
To
strančarstvo predstavnika HSS u emigraciji približavalo me je odredenoj i
odlučnoj političkoj smjernici dr. Ante Pavelića, te me ponukalo, da mu se nešto
kasnije i pismeno javim.
Nakon
odluke, da prekinem s HSS, čiji sam član bio od 1927., osjetio sam potrebu, da
tražim dodir s ljudima iz redova hrvatskih nacionalista u Buenos Airesu. Iz
razgovora s Mihaljevićem, koji je vrlo dobro poznavao mjestne prilike, saznao
sam za ing. Ivana Collussija, iz Jaske, i prof. Ivana Žuvanića, iz Zadra. Collussi
je bio građevni inženjer jednog njemačkog velepoduzeća za javne radove, a
Žuvanić profesor klasičnih jezika, grčkog i latinskog. Po kazivanju
Mihaljevića, oba su bili hrvatski nacionalisti.
Polovicom
rujna 1930. odlučio sam posjetiti ing. Collussija,
da bih ga upoznao. Otišao sam u njegov ured i najavio se. Moje mu ime nije bilo
nepoznato. Premještaj Marčetića i moj dolazak na njegovo mjesto bio je u
krugovima buenos-aireške emigracije zapažen. Moj ga je posjet iznenadio. Nije
mogao očekivati, da će ga u njegovu uredu posjetiti izseljenički izaslanik
Ministarstva socijalne politike omraženog mu Beograda. Ali, nakon poduljeg
razgovora toga dana uzpostavljen je dodir, koji se vremenom razvio u osobno
prijateljstvo i užu političku suradnju[2].
Profesora
Žuvanića upoznao sam preko Kolusija, ali s njime nisam održavao uži dodir. Dok
je Kolusi ušao u aktivni politički život u Argentini poslije atentata na
Stjepana Radića i drugove, Žuvanić je politički djelovao u Buenos Airesu još u
1914. godini. On 3. kolovoza te godine sudjeluje kod osnutka družtva «Hrvatska
Straža» i peti je od šestnaest podpisnika zaključka te improvizirane
organizacije, kojim se, povodom izbijanja rata između Austro-Ugarske monarhije
i Kraljevine Srbije, poziva sve Slavene monarhije, da se organiziraju u
dobrovoljne jedinice, koje će se bilo u srbskim, bilo u francuzkim redovima
boriti protiv (njemačke) prevlasti, koja im je skučivala slobodu[3].
Kasnije,
kada su tokom 1915. pod imenom «Jadran» osnovani ogranci južnoameričke
«Jugoslavenske Narodne Obrane»[4],
kao predstavnika Trumbićevog «Jugoslavenskog odbora», Žuvanić je aktivan u
buenosaireškom Ogranku.
U
biti Hrvat, Žuvanićevo je jugoslavenstvo, kao i kod mnogih drugih hrvatskih
izseljenika, doživjelo podpun slom nakon atentata na Radića i drugove u
beogradskoj Narodnoj skupštini. Odušak svome patriotizmu našao je u uztrajnom i
potrtvovnom radu napose u organizaciji «Hrvatskog Domobrana» za Južnu Ameriku[5].
Kratko
vrieme nakon našeg poznanstva Kolusi me je pozvao u posjet njegovu domu u
Vicente López, predgradu Buenos Airesa. Od tada smo kod njega održavali
sastanke, gdje smo mogli u miru razgovarati. Tokom tih razgovora upoznao sam
potanko političke prilike unutar hrvatske narodne skupine u Buenos Airesu.
Prema Kolusijevu izlaganju, došli smo do zaključka, da bi se, uzprkos težkom
gospodarskom stanju, moglo okupiti i politički organizirati široke slojeve
hrvatskog izseljeničtva, ali bi za taj rad trebao doći svjež ovjek iz Europe,
budući da u Argentini ne postoji osoba, koja bi bila u stanju dobiti povjerenje
izseljenika.
Razmišljajući
o tome, odlučio sam javiti se dr. Anti Paveliću, za koga se znalo, da se
nalazio u Italiji. Znao sam, da se u emigraciji nalazi i dr. Branko Jelić. Mlad
čovjek, koji bi u Buenos Airesu mogao zaradivati svoj kruh kao liečnik i biti
gospodarski neovisan od emigranata, što je bilo od velike važnosti. Jelić je,
osim toga, bio rodom iz Dalmatinske Hrvatske kao i većina hrvatskih useljenika
u Argentini.
Svoju
namjeru sam izvršio, ako me pamćenje ne vara, polovicom listopada 1930. U uvodu
pisma rekao sam tko sam i koji položaj časovito zauzimljem. Zamolio sam, da se
mome koraku ne čudi, jer me vode samo rodoljubni porivi. Zatim sam podrobno
prikazao prilike unutar naše narodne skupine i izrazio mišljenje, da bi se
hrvatske useljenike moglo politički organizirati, ali da za to u Argentini nema
pogodna čovjeka. Završio sam pismo mišljenjem, da bi za to bio najprikladniji
dr. Branko Jelić i naveo razloge, koji su za to govorili. Nemajući posebničke adrese
dr. Ante Pavelića, na omotnici sam označio ulicu i broj lista «Croatia», koji
je u Génèvi izdavao dr. Krnjević.
U
ono vrieme doživio sam argentinsku vojnu revoluciju, kojom je dne 6. rujna
1930. general José Uriburu srušio izabranog predsjednika republike,
78-godišnjeg Hipolita Yrigoyena[6].
Inače
sam u Buenos Airesu živio povučeno. Pomagao majku, štedio i učio.
Imao sam
prilike upoznati veoma ugledenog gospodina Mihu Mihanovića, mladeg Nikolina
brata. Bio je kulturan
čovjek, koga je zanimala liepa knjiga, pa je u svome stanu, u ulici Sarmiento
378, imao bogatu knjižnicu. Kod Mihanovića upoznao sam novinara Ivana Filipa
Lupisa-Vukića, rodom s Pelješca, koji je prije toga dugo boravio u USA i nakon
povratka u domovinu pisao kao novinar o izseljeničkim pitanjima. U Argentinu ga
je pozvao kao gosta Miho Mihanović i povjerio mu zadatak, da napiše poviest
hrvatskog useljeničtva u Argentini. Vukić mi je rekao, da bi njegovo djelo
trebalo iznositi tri svezka. Ostao je u Argentini koju godinu. Obilazio je
hrvatska naselja, ali do izdanja knjige nije nikad došlo.
[1] Adresa povremenika
bila je: CROATIA, Croatian Political Newspaper, Geneva (Switzerland) 70, Route
de Florissant.
[2] Složeno prezime
Marion-Collussi talijanskog je podrietla. Tako ga je službeno pisao i ing. Ivo.
No, u svojim političkim nastupima svoje ime pisao je hrvatskim fonetskim
pravopisom, dodavši mu i majčino prezime: Ivan Marion-Kolusi Šimanović. Otac
ing. Ive, Josip Marion-Collussi, rodio se u Udinama, Furlanija (1853.), koja je
Bečkim mirovnim ugovorom (1809.) postala austrijska pokrajina. U Hrvatsku se
doselio 1878. Oženio se 1880. s Marijom Kamilom pl. Šimanovič. Sin mu se Ivo
rodio u Jaski 24. VI. 1887. Pučku školu završio je u Jaski, gimnaziju u
Karlovcu a Visoku tehničku školu u Njemačkoj (Leipzig, Dresden). Domovinu je
napustio kratko vrieme nakon stvaranja države SHS. Bio je pristaša Stjepana Radića,
a poslije njegove smrti postao je hrvatski nacionalist. Ing. Ivo Kolusi, čije
čemo prezime od sada tako pisati, bio je ujak dr. Vladimira Židovca, prvoga
poslanika NDH u Bugarskoj i mučenika za Hrvatsku. Ing. Kolusi umro je u gradu
Tandilu, Argentina, u veljači 1950.
[3] F. Šišič, nav. djelo,
str. 4. U nizu od 186 dokumenata, koje je Šišić objavio kao izprave o postanku
kraljevine SHS, ovaj je zaključak «Hrvatske Straže» u Buenos Airesu vremenski
treći po redu. Kao prvi, objavijen je manifest srbske vlade (25. VII. 1914.) na
narod, a drugi, manifest regenta Aleksandra (29. VII.) na junačke Srbe; prvi se
odnosio na austrijski ultimatum, a drugi na objavu rata Austro-Ugarske
monarhije kraljevini Srbiji. Ovaj, treči po redu dokumenat od 3. kolovoza
1914., popraćen je u Šišićevom djelu sliedećom biIježkom izpod teksta
zakIjučka:
«Na glas, da je Austro-Ugarska navijestila
Srbiji rat, složi se u Buenos Airesu od onomašnjih naših sinova društvo
«Hrvatska straža», koje je onda izdalo ovaj «Manifest na narode Slavenske krvi
austro-ugarske monarhije. Ovaj je manifest bio odgovor na proglas tamošnjeg
austro-ugarskog konzulata, koji je pozivao podanike bivše monarhije, da se jave
i da budu otpremljeni kući, da vrše dužnost u austro-ugarskoj vojsci».
[4] O «J.N.O.», isto djelo,
str. 41, bilježka uz dok. br. 25.
[5] Nakon dolazka dr.
Branka Jelića u Buenos Aires, Žuvanić se priključio organizaciji «Hrvatskog
Domobrana». U lipnju 1931. čIan je privremenog Starješinstva, koje sačinjavaju
Dr. Branko Jelić, prof. Žuvanić, ing. Kolusi, Marijan Majnarić i Vjekoslav
Bauer. (Prema «Croacia», Buenos Aires, Boletín Informativo, Junio 1931.,
Redactado por Ivan Marion-Kolusi Šimanović). Na prvom Saboru «Hrvatskog
Domobrana», Žuvanić je biran (13. IX. 1931.) prvim Starješinom Upravnog odbora
družtva («Hrv. Domobran», tjednik, god. II, Broj 15-16, Buenos Aires, 26. IX.
1931.) Ovaj izbor ponovljen je u više sliedećih Sabora HD.
[6] Ovim vojnim udarom
započela je nestabilnost argentinskih državnih ustanova, koja do 1984. traje,
izmjenjujući se kratkotrajne gradanske s dugotrajnijim vojnim vladama.
Dr. Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu
Estudios Migratorios
Croatas cuenta con el apoyo de la Oficina del Gobierno croata para los
croatas fuera de la República de Croacia a través del subsidio otorgado por ese
organismo http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/natjecaj/95/donijeta-odluka-o-raspodjeli-sredstava-za-udruge-i-zajednice-hrvatskog-iseljenistva-u-juznoj-americi-i-juznoafrickoj-republici-za-2014
No comments:
Post a Comment