020 Hrvatski iseljenici
u Argentini - Dr. sc. Marina Perić Kaselj
U državi SHS:
jedinstvena država mit ili stvarnost?
Nacionalistička retorika
korištena u tijeku rata bazirala se na veličanju nacionalnih vrijednosti i
nacionalnom sentimentu o nerazdruživosti i jedinstvu jezika, kulture,
teritorija triju naroda u jednom imenu i jednoj državi kreirajući idealističku
sliku Velike ujedinjene Jugoslavije.
Ulogu oblikovanja nacije
imali su povijesni mitovi o izabranosti srpskog naroda i loze Karađorđevića.
Osobito se isticao lik
kralja Petra koji je „donio“ slobodu Hrvatima i Slovencima.
Mitovi su bili u
funkciji „stvaranja“ nacije. Kroz mitove i simbole (različit skup emocija i
vjerovanja) tzv. mitsko-simbolički kompleks oblikovao se etnički identitet
nacije (Armstrong, 1985).
U poslijeratnom vremenu
mitovi su reinkarnirani i stavljeni u funkciju preživljavanja nacije.
Nacionalni zanos Hrvata
u iseljeništvu ponesen mišlju o vlastitoj, velikoj državi čijim će se narodnim
imenom predstavljati stranim kolonijama i domicilnom stanovništvu našao je
svoje uporište u Srbiji još u vrijeme balkanskih ratova.
Vjerovanje u Jugoslaviju
i nerazdruživost Hrvata i Srba jačala je utjecajem i popularnošću južnoslavenske
politike u Dalmaciji, i nacionalno nejasnom i nedefiniranom pozicijom u
iseljeništvu.
Živeći u iseljeništvu s
nacionalno priznatim i moćnim europskim iseljeničkim kolonijama (Francuzi,
Englezi, Nijemci i dr.) jačalo je želju hrvatskih iseljenika da postanu „dio
njih“, dio „Velike Europe“.
Željeli su se
predstavljati stranim kolonijama i domicilnom stanovništvu vlastitim
nacionalnim imenom. Stoga biti državljanin i pripadnik „Velike Jugoslavije“ i
tim se imenom predstavljati svijetu za iseljenike je bilo od iznimne važnosti.
Nacionalne težnje većeg
dijela Hrvata u iseljeništvu trebale su se ostvariti u zajedničkoj državi ili
„Velikoj Jugoslaviji.“ A kakva je ona uistinu bila? I koliko je odstupala od
„idealne“ iseljeničke slike?
Prema službenoj državnoj
ideologiji u zemlji su postojala tri naroda: Srbi, Hrvati i Slovenci. Crnogorci
i Makedonci smatrani su Srbima.
Neravnopravan položaj
naroda i hegemonija Srbije uzrokovala je jačanje nacionalnih pokreta.
Etnički sukobi prenosili
su se i u sferu politike što se očitovalo u djelovanju političkih stranaka.
Politički sukobi
prenosili su se u iseljeništvo, a posljedica toga bile su različito političko
pozicionirane grupe iseljenika, a time i rascjepkanost iseljeničke zajednice.
Ovo se poglavito odnosi
na hrvatske iseljenike u Argentini, dok je za hrvatske iseljenike u Čileu
karakterističan proces rezignacije.
Poslijeratnu „klimu“
među iseljeništvom utjecajem političkih događaja iz domovine opisuju slijedeći
primjeri.
Posljedice toga bile su
dijeljenje narodne cjeline u domovini i preuzimanje čileanskog državljanstva od
strane značajnog broja Hrvata u iseljeništvu. Dio Hrvata u iseljeništvu još je
vjerovao u Jugoslaviju i narodnu nedjeljivost. Oni su se u iseljeništvu
predstavljali kao državljani velike i moćne Jugoslavije.
Primjer 1. Juan Kokic,
iseljenik iz Rosaria, Argentina. Kokić je bio imućni trgovac i ugledni član
iseljeničke zajednice: „..Šteta je samo što su domovinske stranačke strasti
djelomično prešle i na našeg iseljenika, pak se tako širi zabuna među našim ljudima.
Pred nekoliko mjeseci se
jedan naš čovjek upisao u civilni registar kao Austrijak, jer da su mu dodijale
svađe i stranačke razmirice, a i ako je Austrija manja da ipak ima bolje
organiziranu iseljeničku službu...“ (Iseljenik, 15.10.1925).
U ovom primjeru vidimo
kako se sličan proces „odnarođivanja“ Hrvata događao i u Argentini, ali u ovom
slučaju Hrvati u iseljeništvu preuzimali su austrijsko državljanstvo.
Politička nestabilnost u
domovini nakon početne euforije oko osnivanja zajedničke države uzrokovala je
kod dijela iseljeništva (starih iseljenika) preuzimanje austrijskog ili
argentinskog i negiranje jugoslavenskog državljanstva, ali i do novih
političkih previranja u iseljeničkoj zajednici.
Naime nakon Prvoga
svjetskoga rata u Argentini značajan dio iseljenika nije prihvaćao novu državu
niti se smatrao Jugoslavenima/jugoslavenskim državljanima.
Stoga u Argentini među
iseljenicima bile prihvaćene razlitičite hrvatske političke stranke iz domovine
brzo nailazili na njihovu podršku.
Primjer 2. Dopis iz
Buenos Airesa pod naslovom Jedan opasan parazit u našoj koloniji „... Marko
Vujeva, junak iz Livna...došao početkom studenog 1926. u Argentinu.
Pošto je izvarao dobar
dio našeg svijeta po Berissu i Ensanadi, Marko se odluči da pođe u srce naše
kolonije u Rosario. Gostoprimiva Zajednica otvori mu stupce.
Marko se ušanči i da bi
pokazao svoje junaštvo i dopao se svijetu, otvori rat protiv svoje domovine,
protiv stanja u zemlji i protiv državnih predstavnika u Argentini... Našu
državu je pokazivao kao posljednju zemlju.
Za čudo zlo uvijek traži
zlo.
Sakupila se grupa ljudi
koja je stavila pod Markovo vodstvo svak im je kriv samo su oni čestiti;
hrvatsko kraljevstvo je propalo sa Austrijom i samo ga ona može uskrsnuti, u
troplemenoj državi nema pravice niti će je kada biti dok Hrvatska ne bude
slobodna to jest samostalna.
Jadni ljudi. Kao da se
država stvara za jedan dan i kao da slobodna Hrvatska ne bi iščeznula za kratko
vrijeme u talijanskom imperijalizmu, koji već drsko nasrće na našu državu,
nekoliko puta već od male Hrvatske... (Pravda,
18.1.1928).
U primjeru se navodi
grupa iseljenika u Argentini koja se skuplja oko „pridošlice“ i varalice Marka
Vujeva.
Ova grupa iseljenika
zastupa koncepciju slobodne Hrvatske i izražava žaljenje za bivšim
državno-političkim ustrojem odnosno Austrijom.
Ovdje se radi
najvjerojatnije o grupi iseljenika koja ima slične ideje ili polazi od
nacionalne koncepcije tzv. Frankovaca pa smo ovu grupu iseljenika nazvali
Hrvati-Frankovci.
Novo kolektivno
definiranje ova grupa iseljenika prihvaća izvana, naime mobilizira ih „novi“
iseljenik (Vujeva) iz domovine koji je na osnovi neprijateljske retorike prema
vlasti u domovini, i izaslanicima u iseljeništvu poticao njihovu pažnju i
inicirao zajednička okupljanja.
Pretpostavljamo[1]
da je Vujeva pronašao simpatizere među onom grupom iseljenika koje smo u ratu
definirali kao Hrvate –legitimiste.
Ovaj primjer pokazuje
kako je osim „odnarođivanja“ iseljeničke zajednice i mijenjanja odnosa prema
društvu porijekla dolazilo i do političkih rascjepa u iseljeničkoj zajednici.
Za razliku od Argentine
u Čileu je unatoč rezignaciji iseljeničke zajednice veći dio iseljenika priznavao
je Jugoslaviju i smatrao se Jugoslavenima.
- - - -
Prijašnji http://migracioncroata.blogspot.com.ar/2015/08/019-hrvatski-iseljenici-u-argentini-dr.html
Dr. sc. Marina Perić Kaselj
Komparativni prikaz transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u
Čileu i Argentini
Doktorat, Filozofski fakultet u Zagrebu (2010.)
(olomci)
Estudios
Migratorios Croatas cuenta con el apoyo de la Oficina del Gobierno
croata para los croatas fuera de la República de Croacia a través del subsidio
otorgado por ese organismo a FEPAI - STUDIA CROATICA http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/natjecaj/95/donijeta-odluka-o-raspodjeli-sredstava-za-udruge-i-zajednice-hrvatskog-iseljenistva-u-juznoj-americi-i-juznoafrickoj-republici-za-2014
Copyright © All Rigths
Reserved - Todos los derechos reservados - Sva prava pridržana
El magister José María
–Joza– Vrljičak es el director de la revista Studia Croatica desde 1994.
[1]
Vujeva je pisao u iseljeničkom
listu „Zajednica“ urednika i vlasnika Ivana Radeljaka (kojeg smo za vrijeme
rata etnički kategorizirali kao Hrvata-legitimista).
No comments:
Post a Comment