013
Hrvatski iseljenici u Argentini
3.2.2.1.
Iseljenici o društvima
Primjer 1. Proslava osme
godišnjice pripomoćnog slavjanskog društva u Buenos Airesu "Svi članovi
društva su se okupili u društvenu dvoranu onda su otišli u crkvu gdje se
pjevala za društvo na starom liturgijskom crkvenom jeziku.
U 6 navečer je
pripremljena svečana večera kojoj su prisustvovali mnogi uglednici Petar
Bogdanov ruski ministar i generalni ruski konzul Kristofersen kojeg je
pozdravio naš predsjednik Kožulić pozdravivši ga na hrvatskom jeziku u dvorani
ukrašenoj sagovima i hrvatskom trobojnicom.
Nazdravljalo se u
rodoljubnom tonu prvo ministru pa za ukupnu našu domovinu i za sklad
slavjanskog naroda ovdje u tuđini. Pjevale su se mnogobrojne hrvatske
rodoljubne pjesme da ih je milina bila čuti. Poslije je bio ples do 4
ujutro" (Narodni list,
5.11.1890).
Iz primjera je moguće
rekonstruirati određena pravila prisutna kod društvenih proslava.
Nezaobilazan je odlazak
u crkvu gdje se vjerojatno održavao obred blagoslova društva (pjevalo se za
društvo na starom liturgijskom crkvenom jeziku).
Među pozvanim gostima na
svečanoj večeri su ruski konzul i ministar kojih iseljenik opisuje riječima
"uglednici".
Iz primjera je vidljivo
da su postojale društvene veze i suradnju Hrvata i Rusa u iseljeništvu kao
dvaju slavenskih naroda.
Među etničkim
nacionalnim znakovima ističe se: hrvatski jezik (pozdravni govor predsjednika
društva) hrvatska trobojnica (kojom su ukrašene društvene prostorije) i
hrvatske rodoljubne pjesme.
Primjer 2. Sukob Hrvata
i Srba unutar Slavjanskog društva uzajamne pomoći iz Buenos Airesa: "Društvena
zastava je hrvatska trobojnica koji svaki član rado ima i s njom se ponosi,
niti joj se itko protivio dok se u društvo nisu ušuljale tri-četiri Srbende
koji napinju nos nad hrvatskom trobojnicom želeći je zamijeniti srpskom.
Svugdje su jednaki! Ali
im to neće poći za rukom pošto se društvo sastoji većinom od Dalmatinaca,
Istrana i Slovenaca kojima je milija hrvatska trobojnica kao što se i sami
priznaju Hrvatima.
Ako nekome nije pravo
neka izađe iz društva i osnuje srpsko ili ćemo svi mi izaći i osnovati
hrvatsko. To je čudnovato da nas ti srpski krpelji neće da puste na miru ni
ovamo" (Narodni list, 8.7.1891).
Ovaj primjer mora se
sagledati uzimajući u obzir sukobe Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj Monarhiji
izazvane njenom okupacijom Bosne i Hercegovine.
Naime srpski i hrvatski
narod podjednako su smatrali teritorij BiH, svojim. Moguće da su nacionalni
sukobi preneseni iz domovine u iseljeništvo.
U svakom slučaju
iseljenik rabi pejorativni naziv za Srbe-Srbende, srpski krpelji.
Naprama Srba, kojima
smeta hrvatski nacionalni simbol –hrvatska trobojnica, su Dalmatinci, Istrani i
Slovenci koji se priznaju Hrvatima.
Primjer 3. O Slavenskom
pripomoćnom i Austro-Ugarskom pripomoćnom društvu: "U Buenos Airesu
postoji Slavensko potporno društvo koje ima 162 člana. Predsjednik je Stjepan
Buljević zubar iz Omiša, a blagajnik pomorski kapetan Vicente Polić. Društvo
ima svoju grobnicu a rabi naš jezik kao službeni i našu zastavu.
Postoji i drugo potporno
društvo austro-ugarsko kojemu je vitez Nikola Mihanović poklonio grobnicu
zidanu u grčkom slogu, a društvo mu je iz zahvalnosti postavilo na tu grobnicu
spomen ploču u našem jeziku.
Tajnikom obaju društava
je pisac ovih redova Visković N.
Primjer 4. Hrvatska
čitaonica u Acebalu: "Na Sv. Vlaha imali smo ovdje hrvatsku večer a cilj
joj je bio ustanoviti hrvatsku čitaonicu. Bili smo se skupili u dućanu
Drinkovića nas 50 i dva po dva uz glazbu otišli na večeru. Dva dana poslije
udaren je temelj Hrvatskom Napretku i prijavilo se 70 članova.
Otvoriti će se u travnju
i već smo počeli kupovati dvije trobojnice od svile" (Narodni list, 26.4.1906). ili "Prvi sastanak koji je imao za
cilj utemeljenje Hrvatske čitaonice održan je na sv. Vlaha 3.2.1905. godine u
dućanu Dinka i Ivana Drinkovića iz Jelse na Hvaru.
U početku je imalo 70
članova, a prva značajna akcija bila je sakupljanje priloga za kupnju dviju
trobojnica. Braća Drinkovići su ujedno bili i osnivači Hrvatskog sokola u
Peyranu (Narodni list, 8.9.1906).
Prije negoli su
postojala iseljenička društva trgovine u vlasništvu Hrvata imale su društvenu i
socijalnu funkciju za iseljenike što nam potvrđuje i ovaj primjer.
Za datum utemeljenja
hrvatske čitaonice izabran je katolički blagdan sv. Vlaha (u izražavanju
etničkog bitan je i religijski element), a prva društvena inicijativa je
prikupljanje priloga (kolektivna akcija) za kupnju dviju hrvatskih trobojnica
kao nacionalnog simbola Hrvata kojima će biti "označena" nacionalna
pripadnost članova iseljeničkih društava u Argentini.
Primjer 5. Hrvatsko
društvo u Carrerasu: "U gradu Carreras u Argentini nastanjeno je mnogo
naših Hrvata pa oni onamo imadu svoje hrvatsko društvo i svoju glazbu.
Nedavno prigodom jedne
svečanosti naši Hrvati ondje okitili su svoje kuće trobojnim prostiračima i dva
po dva u dugoj povorci išli su preko grada.
Glazba je udarala
hrvatske davorije, a pred družinom jak i učen jedan mladi Hrvat nosio je veliku
trobojnicu.
Ona je lepršala u zraku,
a divno je bilo pogledati, te su svi inozemni narodi pozdravljali našu lijepu
hrvatsku trobojnicu i našu hrvatsku braću.
Eto tako biva u
slobodnoj i pravednoj Argentini.
Onamo može svako
slobodno častiti svoju narodnost, a oni kod nas ako ljubiš žarku svoju hrvatsku
domovinu drže te za izdajnika.
Teško ti je onoj vladi
koja se svačega plaši" (Pučki list,
30.5.1909).
Trobojnica[1]
je istaknuta kao nacionalni simbol Hrvata u iseljeništvu.
Prilikom obilježavanja
hrvatskih svečanosti trobojni prostirači krase iseljeničke kuće, a povorka
iseljenika vođena mladićem koji na čelu povorke nosi trobojnicu prolazi kroz
grad.
Manifestaciju
pozdravljaju pripadnici ostalih iseljeničkih skupina prihvaćajući i imenujući
iseljenike hrvatskim, a ne austrijskim imenom.
Primjer 6. Osnutak
tamburaškog društva u Acebalu: Na kraljev dan 18.8 ovdje je bilo svečano
otvorenje novog narodnog društva tamburaškog kojeg smo okrstili lijepim imenom
Sokol.
Još u ožujku su
postavljeni temelji, a u travnju počele pripreme pod marljivim zborovođom
Ivanom Plančićem. 18 ovog mjeseca novo je društvo priredilo u Austro-slavenskom
društvu lunch kojemu je prisustvovalo mnogo našeg naroda, pa zastupnici raznih
društava i oblasti ovoga mjesta.
Vinko Damjanić ispred
društva, pa su uzeli riječ zastupnici raznih društava i oblasti ovog mjesta.
Vinko i Matij Bojanić su govorili na španjolskom, a Ivan Plančić na hrvatskom.
Govorili: Marko Samovici
Rumunj, kapetan Petar Rossi predsjednik talijanskog društva i urednik mjesnog
tjednika. Tamburaši odsvirali nekoliko koračnica.
U večer je bio koncert u
prostorijama kinematografa Adriatico koje je bilo okićeno cvijećem i
trobojnicama. Tamburaši su imali sokolsku kapu sa perjom i hrvatsku vrpcu preko
prsiju" (Narodni list,
29.9.1911).
Iseljenik opisuje
osnutak tamburaškog društva na rođendan kralja Josipa, te svečanost povodom tog
događaja koja se je održala u prostorijama austro-slavenskog društva.
Ne znamo koliko je ovaj
podatak točan jer prema povijesnim dokumentima nije pronađena kombinacija
austro-slavenskog imena društva, niti dokaz o zajedničkom društvenom djelovanju
Austrijaka i Hrvata, jer su se ove dvije političke orijentacije međusobno
isključivale.
U primjeru je vidljivo
miješanje različitih kulturnih elemenata i etničkih markera dviju političkih
skupina: Hrvata/Slavena i Austrijaka: Slavi se kraljev rođendan, predstavnici
društva drže pozdravne govore na španjolskom, poziva se talijanski predsjednik
društva (nacionalni obredi Austrijaka).
Navečer se slavi u kinu
okićenom trobojnicama, novo društvo imenuje se imenom Sokol koji je identičan
imenu koji označava sveslavenski kulturni i narodnooslobodilački pokret u
Austro-Ugarskoj, sokolovi tradicionalno nose kape i hrvatske vrpce i
predsjednik društva pozdravlja i drži govor na hrvatskom jeziku (nacionalni
obredi Hrvata).
Ovaj primjer upućuje na
dva zaključka: ili je iseljenik želio prikazati zajedništvo svih Hrvata bez
obzira na političko opredjeljenje kako bi se stekao "bolji" dojam u
domovini ili su zaista postojale takve vrste suradnje poglavito one grupe Hrvata
koji su se ideološki počeli priklanjati Austrijakima vidjevši rješenje
hrvatskog nacionalnog pitanja unutar Austrije.
[1]
U vrijeme hrvatskoga narodnog
preporoda i tradicionalne su ilirske surke bile u tri boje - crvenoj, bijeloj i
modroj, a na svečanoj inauguracijskoj odori bana Josipa Jelačića iz 1848.
godine te su tri boje bile sastavni dio. Zastava simbolizira težnju hrvatskih
preporoditelja za sjedinjenje hrvatskih zemalja.
- - - -
Prijašnji http://migracioncroata.blogspot.com.ar/2015/05/012-hrvatski-iseljenici-u-argentini-dr.html
Dr. sc. Marina Perić
Kaselj
Komparativni prikaz
transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Argentini
Doktorat, Filozofski
fakultet u Zagrebu (2010.)
(olomci)
Copyright © All Rigths Reserved - Todos los derechos reservados - Sva prava pridržana
El magister José María –Joza– Vrljičak es el director de la revista Studia Croatica desde 1994.
No comments:
Post a Comment